Naša katedrala

Katedrala tako velika, prostrana, kamena, velebna, a tako toplo utočište i skrovište od svakdašnjeg života. Kip Majke Božje u maloj kapelici koja se krije u podnožju tornja do kojeg se dolazi uskim kratkim tunelom. Tamo me uvijek čekala Ona raširenih ruku. Uvijek prije ispita, poslije ispita, nakon posla ili tek u šetnji gradom da joj se javim. A onda došao je onaj dan kad sam strepila što će biti sa našom katedralom koja je svima nama mjesto odmora i razgovora. Onaj miris tamjana, ona tišina, svi vitraji... Katedrala koja bdije nad gradom godinama na brdašcu Kaptola. Ponosno stoji i priča neke svoje priče. Sveti Stjepane i Ladislave, majko Marijo čuvajte nam katedralu, sve ljude grada i Domovine.

Tokom 90-ih dok sam išla u gimbaziju, prije škole dok sam čekala kaptolski bus za Šalatu, pomolila bih se za zdravlje moje mame i voljenih kao i za dobre ocjene u školi i moje molitve bi uvijek bile uslišane i srce bi mi uvijek bilo ispunjeno utjehom.

Dom moga Boga. Snažna i moćna, predivna. Majka svih crkava. Nezaobilazno mjesto prilikom svakog posjeta centru. Odiše Božjim svetim mirom. Bože uzdamo se u Tebe, pomozi nam da se što prije obnovi Tvoj sveti dom i Tvoj puk ponovo pohrli k Tebi. Sve naše prošnje prinosim Ti vjerujući Tvojoj providnosti.

Katedrala je srce Zagreba, obasjan Svetim Duhom, puno ljubavi, molitvi, suza i radosti.

Katedrala je za mene simbol Domovine, kako sadašnje tako i buduće. Ona je u Zagrebu poput sjevernjače putniku hodočasniku koji ima cilj i smijer kretanja, koji ne luta bez plana. Ona je simbol svih naših Božjih prijatelja i svetaca koji su ljudima pokazivali put ka Bogu. Dio je našeg identiteta, iako nije niti najveća niti najljepša na svijetu, ali je nama topla kao dom.

Moja katedrala, moj Zagreb, moj dom! Sa toliko mjesta u Zagrebu se pruža pogled na katedralu i uvijek mi je srce puno njene ljepote. Za mene je ona najljepša katedrala na svijetu. S prvim vijestima o potresu i da se srušio dio zvonika, bilo mi je kao da je dio mog doma uništen. Nedostaje mi odlazak u katedralu, u njenu tišinu, polumrak, svjetlost koja između vitraja pomalo ulazi, smirenje koje pruža... nadam se da će se to jednom vratiti.