Po povratku iz Hrvatske u srijedu, 14. rujna, na općoj audijenciji papa Ivan Pavao II. osvrnuo se na svoj pastirski pohod Hrvatskoj na redovitu susretu s hodočasnicima. Papin govor izrečen na talijanskome jeziku donosimo u cijelosti u hrvatskome prijevodu:
“Draga braćo i sestre, kao što znate, prošle sam subote i nedjelje imao radost poći u Hrvatsku i pohoditi zagrebačku Crkvu u povodu 900. obljetnice ustanovljenja Zagrebačke nadbiskupije. Taj je pohod prema prvotnoj nakani bio dio širega pastirskog hodočašća koje je imalo obuhvatiti također i Beograd i Sarajevo. Zahvaljujem Gospodinu koji mi je omogućio da donesem potporu i ohrabrenje svima koji se zalažu za mir na cijelom balkanskom području. Osim toga, želim ponovno očitovati svoju zahvalnost onima koji su me pozvali u tu ljubljenu zemlju, na poseban način predsjedniku Republike Hrvatske gospodinu Franji Tuđmanu i zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Franji Kuhariću. Zahvaljujem također i onima koji su surađivali za dobar ishod susreta i vrlo brojnim vjernicima koji su se, i uz cijenu teških žrtava, željeli okupiti oko Petrova Nasljednika.
Hrvatski narod bio je prvi slavenski narod koji se je susreo s kršćanstvom: za njegovu su evangelizaciju, koja je počela već u 7. stoljeću, skrb vodili misionari pristigli iz Rima, a ta je evangelizacija osjetila i blagotvorni utjecaj svete braće Ćirila i Metoda, apostola Slavena. Hrvatska je nacija rano uspostavila odnos jedinstvenoga zajedništva sa Svetom Stolicom, što se postupno razvijalo i produbljivalo tijekom stoljećâ. Papa Ivan X. obratio se je prvomu hrvatskomu kralju Tomislavu (910. – 930.) nazvavši njegove podložnike ‘najposebnijim sinovima svete Rimske Crkve’ (Specialissimi fillii Sanctae Romanae Ecclessiae). U doba otomanskog prodora u Europu Lav X. je Hrvatima udijelio naslov: ‘Najčvršći štit i predziđe kršćanstva’ (Scutum saldissimum et antemurale christianitatis). To je naslov koji je imao svoje veliko i pravo značenje u povijesti vjere i svetosti koje je hrvatski narod znao ostvarivati i što vrlo lijepo pokazuje i u devet stoljeća života zagrebačke Crkve.
Hrvatska je u ovom našem stoljeću bila zahvaćena dramom koja se je odigrala na Balkanu u godinama između dvaju svjetskih sukoba, potom nakon Drugoga svjetskog rata, u zbivanjima koja se tiču jugoslavenske federacije i njezine kasnije krize. Vrsni lik Crkve u Hrvata u tim desetljećima patnje bio je zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac koji je neustrašivom odvažnošću svjedočio privrženost evanđelju i vjernosti Apostolskoj Stolici. Ali nije bio osamljen. S njim su zajedno bili toliki pastiri, sve do naših dana, koji su s hrvatskim pukom znali dijeliti njegove patnje, hraneći u svojim vjernicima plamen vjere i nade. S tim istim nakanama i danas nastavlja raditi Crkva koja u Hrvatskoj iskreno surađuje s drugim kršćanskim i nekršćanskim zajednicama i sa svim ljudima dobre volje.
Predragi, ostvareni je pohod očekivan vrlo mnogo vremena. Prethodilo mu je živo razdoblje molitve, obilježeno brojnim pothvatima od kojih valja spomenuti i ‘milijun krunica’ za dobar uspjeh putovanja. Vrhunac je pohoda bilo slavlje svete mise. U njoj je sudjelovalo nepregledno mnoštvo vjernika koje je s velikim zanosom molilo, pjevalo i zazivalo Gospodinov blagoslov da bi se mogao suočiti s teškoćama sadašnjega trenutka i graditi bolju budućnost. Oduševljenje mladeži za me je bio razlog utjehe i nade. U tome sam oduševljenju pročitao spremnost novih naraštaja da prihvate i u životu ostvare poruku pomirenja koju sam im donio u Kristovo ime. Ne mogu također ovdje ne spomenuti i susret s izbjeglicama i hodočasnicima iz stotinu i petnaest razorenih župa u Hrvatskoj, kao i s onima koji su došli iz Bosne i Hercegovine i kojima sam ponovno potvrdio svoju odlučnu nakanu da pođem u Sarajevo čim mi to dopuste prilike.
Za mir je u onim napaćenim zemljama važno nastaviti moliti Boga uporno i s pouzdanjem. Ali potrebno je također, kako sam odlučno napomenuo u Zagrebu, oprostiti i tražiti oproštenje ako se želi postići tako neprocjenjivo dobro i početi iz zajedničkog položaja sinova jedinog Oca nebeskoga, koji nikoga ne isključuje iz nježnosti svoje ljubavi, bez obzira na rasu, kulturu, narodnost. Sve vas pozivam da mi se pridružite u molitvi Bogu za ljubljenu zagrebačku Crkvu, za stanovnike Hrvatske, te poglavito za stanovnike Sarajeva i Bosne i Hercegovine koji u mojemu srcu imaju posebno mjesto.
Neka Sveta Djevica, Kraljica Mira, u svim dijelovima Balkana požuri trenutak pomirenja i neka se svima otvori žudno vrijeme pravedna i trajna mira u uzajamnom poštovanju i solidarnosti.”
Ins., XVII., 2, 1994., str. 305 – 307; GK, 25. rujna 1994., str. 1; IKA, 14. rujna 1994., str. 11 – 12; Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije, str. 134 – 135.