Svetosti, već ste i ranije bili u Hrvatskoj a Vaš prethodnik je bio čak na tri putovanja u tu zemlju. Može li se govoriti o posebnom odnosu između Svete Stolice i Hrvatske? Koji su najznačajniji motivi i aspekti toga odnosa i tog putovanja?
Ja osobno sam bio dvaput u Hrvatskoj. Prvi put prilikom pogreba kardinala Šepera – svog prethodnika u Kongregaciji za nauk vjere – koji je bio moj veliki prijatelj, jer je bio također predsjednik Teološke komisije, čiji sam bio član. Stoga sam upoznao njegovu dobrotu, umnost, razboritost i njegovu veselu narav. Sve to pružilo mi je također predodžbu o samoj Hrvatskoj, jer je bio veliki Hrvat i veliki Europljanin. Kasnije sam još jednom bio pozvan od njegova osobnog tajnika Čapeka, koji je također bio čovjek vesele naravi i velike dobrote, na simpozij i na slavlje u jedno marijansko svetište.
Tu sam doživio pučku pobožnost, koja je veoma nalik onoj u mojoj zemlji. Bio sam vrlo sretan što sam vidio tu vjeru duboko utkanu u narodu: vjeru življenu srcem, gdje nadnaravno postaje naravno, a naravno je prosvijetljeno nadnaravnim. I tako sam vidio i doživio Hrvatsku, s njezinom tisućljetnom katoličkom povijesti, uvijek tako blisku Svetoj Stolici i naravno blisku pređašnjoj povijesti drevne Crkve. Vidio sam veoma duboko bratstvo u vjeri, u volji da se služi Bogu za čovjeka, u kršćanskom humanizmu. U tome smislu, čini mi se, postoji prirodna povezanost u tom pravom katolištvu, koje je otvoreno svima i koje preobražava svijet i želi preobraziti svijet prema Stvoriteljevim namislima.
Sveti Oče, Hrvatska bi se uskoro trebala pridružiti 27 zemalja koje čine Europsku uniju. No u posljednje je vrijeme u hrvatskom narodu porastao stanoviti skepticizam prema Uniji. U takvim okolnostima, kanite li dati poruku ohrabrenja Hrvatima, da gledaju prema Europi ne samo u ekonomskoj perspektivi, veći i kulturnoj i kroz prizmu kršćanskih vrijednosti?
Mislim da većina Hrvata u bîti s velikom radošću razmišlja o ovome trenutku u kojem se pridružuju Europskoj uniji, jer je to duboko europski narod. Kardinali Šeper, Kuharić i Bozanić uvijek su mi govorili: „Mi nismo Balkan, mi smo srednja Europa (Mitteleuropa)”. T
o je, dakle, narod koji je u središtu Europe, njezine povijesti, ali i kulture. U tom smislu smatram da je logično, pravedno i potrebno da Hrvatska uđe u Europsku uniju. Mislim isto tako da prevladava osjećaj radosti, da je Hrvatska sada ondje gdje je povijesno i kulturno uvijek i bila. Može se, naravno, razumjeti također određeni skepticizam kada jedan brojčano mali narod ulazi u već stvorenu i izgrađenu Europu. Može se razumjeti da možda postoji stanoviti strah od previše snažne centralističke birokracije, od racionalističke kulture koja ne vodi dovoljno računa o povijesti i bogatstvu te povijesti, kao i bogatstvu povijesne različitosti.
Čini mi se da bi upravo to mogla biti također misija ovoga naroda, koji ulazi sada: obnoviti različitost u jedinstvu. Europski identitet je osebujan identitet u bogatstvu različitih kultura, koje se spajaju u kršćanskoj vjeri, u velikim kršćanskim vrijednostima. Da bi to ponovno bilo vidljivo i učinkovito, čini mi se da je upravo misija Hrvata koji sada ulaze da ojačaju povijesnost naših kultura i različitost, koja je naše bogatstvo, nasuprot svojevrsnom apstraktnom racionalizmu. U tome smislu ohrabrujem Hrvate: proces ulaska u Europsku uniju je proces uzajamnog davanja i primanja. I Hrvatska svojom poviješću, svojom ljudskom i gospodarskom sposobnošću daje i naravno prima, proširujući tako vlastite obzore i živeći u toj ne samo gospodarskoj, već nadasve kulturnoj i duhovnoj razmjeni.
Mnogi Hrvati se nadaju da će se prigodom vašeg putovanja dogoditi kanonizacija blaženog kardinala Stepinca: koja je po vama njegova važnost danas?
Kardinal je bio veliki pastir i veliki kršćanin te tako i čovjek uzornog čovjekoljublja. Rekao bih da je sudbina kardinala Stepinca bila da živi u dvjema suprotstavljenim diktaturama, ali su i jedna i druga bile protiv čovjeka: prvo ustaški režim, koji je izgledao da ispunjava san o samostalnosti i nezavisnosti, no zapravo je to bila lažna samostalnost koju je Hitler zloupotrijebio za vlastite ciljeve.
Kardinal Stepinac je to jako dobro shvatio i branio je pravu čovječnost od toga režima, braneći Srbe, Židove, Rome: dao je – recimo to tako – snagu pravog humanizma, pa i trpeći. Nakon toga uslijedila je suprotna diktatura komunizma, u kojoj se iznova borio za vjeru, za prisutnost Boga u svijetu, za stvarni humanizam koji je povezan s Božjom prisutnošću: samo je čovjek Božja slika i tada ljudskost cvijeta. To je bila – možemo reći – njegova sudbina: boriti se u dvije različite i suprotstavljene bitke. Upravo u tom opredjeljenju za istinu nasuprot duhu vremena, ta prava ljudskost koja proizlazi iz kršćanske vjere, veliki je primjer ne samo Hrvatima nego i svima nama.
Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije, godište XCVIII., br. 3, Zagreb, 2011., str. 129-130.