Razvoj Zagreba nakon što je postao biskupskim gradom ubrzava se te dobiva političko, vjersko i trgovačko značenje. U Zagreb dolazi sve više raznih obrtnika, umjetnika i ostalih potrebnih radnika te se mjesto širi i crkva koju je kralj Ladislav odredio biskupu za bogoslužje, a u povijest ušla pod nazivom Ladislavova crkva postala je premalena. Trebalo je izgraditi katedralu koja bi pokazala kraljevsku moć dinastije Arpadović te uspjeh njihove politike širenja i utvrđivanja vlasti.
Zagrebački biskupi, od kojih su neki bili kraljevi kapelani, pomažu u učvršćivanju kraljevske vlasti u ovom dijelu hrvatskog kraljevstva, stoga je za pretpostaviti da im je bilo važno pokazati kraljevu moć. Što bi u ono vrijeme bilo veličanstvenije i značajnije za prikaz moći dinastije Arpadović i zagrebačkih biskupa od izgradnje velebne katedrale? Također, treba imati na umu da je razdoblje od 12. do 14. stoljeća vrijeme katedrala i kraljevskih gradova. Kako to primjećuje u svojoj knjizi Georges Duby (Vrijeme katedrala, Umjetnost i društvo, Zagreb 2006.), katedrale u Europi pokazuju moć kraljeva i gradova.
Još jednu činjenicu svakako treba naglasiti. Prvi zagrebački biskup Duh dolazi, kako se vjeruje, iz opatije Sazava i sa sobom donosi liturgijske knjige, a nekoliko njegovih nasljednika usko su bili povezani s kraljevskim dvorom. Za pretpostaviti je da su željeli imati crkvu u kojoj bi se moglo odvijati veličanstveno bogoslužje. Svakako k tome treba naglasiti, uz povijesno, političko, kulturno, i duboko teološko značenje katedrale. Uostalom, sama riječ katedrala dolazi od riječi katedra, što označava mjesto gdje biskup u Božje ime poučava i predvodi Božje stado. Normalno je da to mjesto treba biti dostojno te važne vjerske zadaće.
Najkraće rečeno, trebalo je izgraditi katedralu koja bi pokazala moć dinastije Arpadović, povezanost kraljevina Ugarske i Hrvatske, snagu novog političko-vjerskog središta i koja bi bila dostojno mjesto za bogoslužje uglednih biskupa.
Gledajući sadašnju katedralu uvjereni smo da je ona na istom mjestu stajala od nastanka biskupije. No, prema mišljenjima brojnih povjesničara to i nije tako. Postavlja se pitanje gdje je izgrađena ta prva katedrala koja je teško stradala u tatarskoj invaziji 1241./42. godine i u povijesnu literaturu ušla pod pojmom predtatarska katedrala.
Postoje različita mišljenja o smještaju predtatarske katedrale. Farlati govori o mjestu katedrale na istočnom zagrebačkom brežuljku uz kraljevski dvor, samo ostaje nejasno gdje se nalazio kraljevski dvor. Ritter zastupa tezu da se katedrala nalazila na istom mjestu gdje i današnja, točnije na mjestu gdje je danas lađa sv. Ladislava jer se tamo nalazila nadgrobna ploča Elizabete, kćeri župana Valentina iz 1200. godine. Kukuljević također zastupa mišljenje da je katedrala bila na istom mjestu kao i današnja. Općeprihvaćeno je mišljenje da se predtatarska katedrala nalazila na mjestu današnje, ali je bila manjeg opsega, točnije, prema Deanović, od zvonika do početka današnjeg svetišta.
Podaci o izgradnji katedrale vrlo su oskudni. Pitanja poput tko su bili majstori graditelji i kako je građena ostaju otvorena. Prema mišljenju Deanović najstariji pečat zagrebačkog Kaptola iz 1371. godine pokazuje kako je izgledala predtatarska, odnosno katedrala kralja Andrije II. koji je bio na njezinoj posveti. Na pečatu se vidi kralj sv. Stjepan kako klečeći prikazuje Bogorodici katedralu koja ima dva šiljasta zvonika te lađu kao bazilika na koju se nastavlja apsida. Prema stilskim oznakama ostataka, gradnja predtatarske katedrale započela je u drugoj polovici 12. stoljeća. Radi se o romaničko-gotičkom prijelaznom stilu koji je karakterističan za katedrale toga doba. Najstariji pisani podaci o katedrali su Zlatna bula i darovnica Andrije II. iz 1217. godine.
Važan izvor za povijest biskupije i katedrale svakako je Ivan Arhiđakon Gorički. U svom popisu biskupa on spominje da su trojica bili pokopani u katedrali: biskup Prodan oko 1175. godine; biskup Dominik 1200. te biskup Gothard 1214. godine. Pretpostavlja se da je katedrala tada već bila blagoslovljena kako bi bila podobna za bogoslužja i pokapanja, no nije bila dovršena.
Među najvažnijim događajima za katedralu svakako je bila njena posveta, a Ivandija u svojoj disertaciji smatra kako ni u trenutku posvete katedrala nije bila dovršena. Posveta, kojoj je prisustvovao kralj Andrija II. prolazeći kroz Zagreb na svom putu u Svetu zemlju u Križarski rat, dogodila se u kolovozu 1217. godine. Za Zagreb je to bio prvorazredan događaj, s obzirom na to da su kralja pratila dva nadbiskupa, osam biskupa, križari i drugi, a održavale su se svečanosti koje priliče tako važnom događaju. Kraljevi ljudi u darovnici Kaptolu posve su kratko zabilježili ovaj događaj: „…kad smo došli u Zagrebačku biskupiju koju je ustanovio sveti kralj Ladislav, preblažene uspomene naš predšasnik, dali smo po časnoj gospodi biskupima posvetiti samostan“ (misli se na katedralu).
Kako donosi Lukinović u djelu Zagreb – devetstoljetna biskupija, standardnom za proučavanje Zagrebačke biskupije, domaćin kralju bio je biskup Stjepan I. (1215.-1225.), koji je uz sudjelovanje biskupa i nadbiskupa iz kraljeve pratnje, posvetio katedralu. Katedrala je imala prigradnju na južnoj strani koja je, prema mišljenju Ljudevita Ivančana, služila kao kor za stolni kaptol, a čiji se ostaci – kontrafori – danas još uvijek vide u sastavu Nadbiskupskog dvora, točnije u kapeli sv. Stjepana.
Do rušenja spomenute prigradnje, kao i do oštećenja katedrale u požaru, došlo je za vrijeme građanskog rata između kralja Andrije II. i hercega Bele, između 1220. i 1223. godine. Biskup Stjepan I., kao kraljev čovjek, pristajao je uz Andriju II., dok je Kaptol pristajao uz njegovog sina hercega Belu. Buna je zahvatila i Zagrebačku biskupiju te joj, kako navodi Tkalčić, prouzročila silnu štetu. Stolna crkva u tim je borbama gorila. Za ta zbivanja doznao je papa Honorije III. te je 1223. godine biskupa Stjepana I. pozvao na sud. Tužbu protiv biskupa podigao je Kaptol, a stvar su trebali ispitati dominikanci. Ishod ovoga nemilog događaja nije poznat, kao niti oštećenja katedrale nastala u tom razdoblju.
Važno pitanje na koje je potrebno odgovoriti u ovom povijesnom pregledu jest i kome je katedrala bila posvećena. Stare povelje, koje su nakon tatarske invazije 1242. pohranjene na otoku Rabu, više nisu vraćene i vremenom su izgubljene. Neki povjesničari pak smatraju da nisu ni napisane. O toj problematici pisala je Lelja Dobronić u knjizi Biskupski i kaptolski Zagreb. Prvi pisani izvor koji spominje katedralu – Zlatna bula Andrije II. iz 1217. godine – jasno spominje sv. kralja Stjepana: in honore sancti regis Stephani; kao i drugi pisani izvor – Darovnica Nikole iz 1227. godine – ecclesiae beati regis Stephani.
Najstariji dokumenti jasno govore da je patron biskupije i katedrale sv. Stjepan Kralj, a ne Blažena Djevica Marija. S obzirom na to da je u katedrali oduvijek bila snažna pobožnost prema Bogorodici, koju je u cijelom svom kraljevstvu uveo upravo sv. Stjepan Kralj te cijelo kraljevstvo posvetio Majci Božjoj, brojni su pretpostavljali da je zagrebačka katedrala od početka bila posvećena Blaženoj Djevici Mariji. Tek kasnije, posebno od uzdignuća Zagrebačke biskupije u rang Nadbiskupije 1852. godine, dokumenti donose Blaženu Djevicu Mariju, odnosno Uznesenje Blažene Djevice Marije kao titular.
Završavajući ovaj povijesni izvještaj o predtatarskoj katedrali važno je spomenuti još jednu zanimljivost. Kralj Andrija II. na povratku iz Križarske vojne opet je svratio u Zagreb i tom prilikom Zagrebačkoj biskupiji darovao nekoliko vrijednih relikvija. O tome je pisao i zagrebački kanonik i poznavatelj povijesti Zagrebačke nadbiskupije Zdenčaj: „Natovaren velikim i dragocjenim plijenom darovao je glavu sv. Stjepana Prvomučenika, ruku sv. Margarete, ruke sv. Bartola i Tome apostola i posudu u kojoj je snagom Gospodinovom u Kani Galilejskoj voda pretvorena u vino. Iznad svega pak najvrjednije je sveto tijelo nevinog djeteta koje je Herod dao ubiti.“
Na osnovu ovih relikvija razvilo se čašćenje svetaca u katedrali, a posebno Nevinog djeteta te je 28. prosinca bio značajni blagdan zagrebačke katedrale. Upravo zbog relikvija, zagrebačka katedrala toga doba postala je značajno hodočasničko mjesto tadašnje Kraljevine Slavonije.
Dr. sc. Vlado Mikšić,
povjerenik za kulturna dobra i voditelj Ureda za kulturna dobra Zagrebačke nadbiskupije